U Studiu Moderne galerije "Josip Račić" u Margaretskoj 3 u Zagrebu, 23. travnja je otvorena izložba stubičanca Zorislava Drempetića Hrčića pod nazivom "Suvremenosti ukorak - u početku bijaše apstrakcija", autorice Ivanke Reberski. Izložba predstavlja radove ovog renomiranog slikara iz apstraktne faze 1962.- 1972. godine što će biti, u ovom obliku, predstavljeno u javnosti po prvi put. Izložba će biti otvorena do 12. svibnja.
“Slojevita i anakrona evolutivna putanja Zorislava Drempetića, doajena među slikarima Hrvatskog zagorja, u općoj percepciji još uvijek nije cjelovito zaživjela. Njegovo polustoljetno stvaralačko djelo danas se ponajviše pamti po idealnoj slici zavičajnog prostora romantičarskih konotacija koje su s vremenom prerasle u slikarsku paradigmu neporecive osobne znakovitosti. Prvih desetak godina najinovativnijeg i suvremenom likovnom trenutku sinkronog stvaranja time je posve potisnuto u zaborav kao da nikad nije ni postojalo. Kako je riječ o pažnje vrijednom doprinosu kojim se naš slikar svojstveno referirao na likovne tendencije šezdesetih, naša je obveza prema povijesnoj istini vratiti u fokus interesa upravo to njegovo autonomno sudioništvo u likovnoj suvremenosti jedne od ključnih epoha modernog hrvatskog slikarstva što su ga talozi vremena gurnuli duboko u sjenu.
Sredinom šezdesetih Drempetić se u svojim okušavanjima okrenuo likovnom eksperimentu kako bi se približio "čistom slikarstvu" apstraktnih očitovanja. Danas nema dvojbi da ga je samosvojnost već tada jasno obilježila davši njegovoj apstraktnoj dionici biljeg samonikle autentičnosti. U prepletu raznorodnih opcija apstraktnog izričaja, živog previranja jezika i metafora Drempetić je izabrao onaj najbliži informelističkoj praksi, zasnovan na goloj tvarnosti moćne slikarske materije i posvemašnje redukcije forme. Sve se u toj njegovoj slici temeljilo na gustoj kromatici kojom će postići začudne rezultate bez obzira na škrtost palete. Teško je objasniti kako je i zašto upravo na apstraktnim okušavanjima njegova tonska skala počela dobivati na finoći toplih pikturalnih vrijednosti crno-smeđih tonaliteta, uspostavivši njima toplu kolorističku gamu koja postaje jednako prepoznatljivim biljegom njegove osobnosti kao i vlastiti potpis.
Unutar razvojne linije apstraktnih okušavanja razabiru se dva zasebna koherentna ciklusa. Prvi se približuje pikturalnoj zasićenosti enformela (1964. - 1966.), a drugi slijedi vizionarnu liniju organičke apstrakcije i preko asocijativnih pejzažnih "projekcija" vodi prema regionalnoj komponenti (1967. - 1968.). (...)
Kao slikar Dremepetić doista ne bi bio istinski suvremenik druge polovice 20. stoljeća da je propustio sudjelovati u pojavama koje su vrtoglavo mijenjale smjerove i načine suvremenog likovnog očitovanja. Na samom početku formiranja izvornom svojstvenošću uklopio se u koloplet tendencija koje širinom zahvata prepoznajemo kao - sindrom masovne avangarde šezdesetih. Njegovo rano poklonstvo Zavičaju apstraktnih konotacija, osobno zaranjanje u prostor i vrijeme, transformirano u ekstatične bljeskove svjetlosti, začudno je dohvatilo imaginativnu metafizičku dimenziju. Na neponovljiv način uspio je već u svom prvom slikarskom desetljeću amalgamirati "genius loci" Hrvatskog zagorja, na početku, kad u njegovu slikarstvu - bijaše apstrakcija. A taj najmanje poznati segment njegova opusa, iz aspekta suvremenog likovnog jezika neporecive izražajne osobnosti, važan nam je kako bismo spoznali korijene Drempetićeve imanentne slikarske ontogeneze, a još više poradi potpunije slike tipološkog bogatstva osobnih poetika hrvatskog apstraktnog slikarstva." (iz predgovora)
(Izvor: www.port.hr)