"Od starine varoš"

Rijetko se koje mjesto u Hrvatskoj može pohvaliti toliko opće poznatim imenom kao Stubica. Spada u onaj niz gradova koji su svoju potvrdu dobili već sa prvim poveljama hrvatskougarskih kraljeva. Prvi puta spominje se već 12o9. godine u povelji Andrije II županu Vratislavu.

U 14.st. prvi puta spominje se Stubica kao središte župe, a podgradje dobiva značajke urbanog naselja kao trgovište sa razvijenim obrtom. U to vrijeme kastrum i podgradje pripadaju velikom susjedgradsko - stubičkom vlastelinstvu.

U 15. st. nalazimo podatke da Stubica 1474. g. ima 15 purgera, a već 149o. g. 23.

Ono po čemu je Stubica na daleko znana zbilo se u sljedećem stoljeću, kada ona igra ulogu središta hrvatsko - slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca sa krvavim finalom na polju kod Stubice 9. veljače 1573. U buni teško oštećeni feudalni kastrum postepeno gubi značaj, pa se sjedište posjeda premješta u obližnji burg Golubovec, kasnije pregrađen u dvorac. Donjostubičko podgradje preuzima ulogu građanskog središta.

Neprekinuti povijesni slijed prati duh vremena. Tako se već 1669. spominje organizirano školstvo a mnogi su građani Stubice poznati prosvjetno kulturni djelatnici poput Ivana Znike kome možemo zahvaliti izdanje Citare octocorde.

Nakon višestoljetne prisutnosti obitelji Domjanić kao vlasnika stubičkog posjeda i dvorca Golubovec, početkom 19 st. dolazak zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, značio je novi poticaj u duhovnom i gospodarskom životu Donje Stubice. Inače ponosni i buntovni Stubičanci uključili su se i u protumađarska buntovna gibanja 1883., pa su nakon završetka pobune mnogi bili osuđeni na visoke zatvorske kazne.

U 19. st. Stubica konačno dobiva svoj današnji izgled manjeg urbanog naselja sa razvijenim građanskim životom. Kako piše pisac prve stubičke Spomenice, župnik Petar Maraković 184o. g., koji Stubicu naziva "od starine Varoš", mjesto nastavaju
"priprosti meštri (obrtnici), porijeklom iz različitih krajeva i od različitih naroda".

Godine 1890. potvrđena su pravila stubičke čitaonice, a pet godina kasnije počinje s radom knjižnica.

Godine 1911. unutar čitaonice osnovan je gudački kvartet.

Godine 1919. počinje sa radom klub "Zvono" od kojeg kasnije nastaje društvo "Matija Gubec" sa pjevačkim i tamburaškim zborom. Svjedok bogatog društvenog života vremena između dva rata je i gostovanje primadone svjetskog glasa Zinke Kunc u župnoj crkvi. I radničkom pokretu tog vremena Stubičanci daju radničkog vođu i poznatog zastupnika Ivana Peštaja.

Na žalost, nakon drugog svjetskog rata, poput Zlatara, Klanjca i Krapine, i Donja Stubica doživljava kao nerevolucionarno mjesto stagnaciju dok primat preuzimaju novi industrijski centri. Unatoč svih nedaća, ovo je trgovište, "varoš od starine" u svom purgerskom duhu sačuvalo duhovni identitet prepoznatljiv i u današnjim kulturnim događanjima i institucijama što će biti vidljivo u sljedećim poglavljima.